U današnje vrijeme imati WiFi čak i na nekom jednostavnijem uređaju nije nikakvo čudo, dapače, veće je čudo ako imate neki uređaj koji ga nema. Broj klijenata u našoj okolini sve se brže povećava pa time rastu i zahtjevi prema pristupnim točkama. Stoga se postavlja pitanje, prate li pristupne točke ovu neumoljivu revoluciju? Svakako, izlaze sve bolji i pametniji bežični routeri  i pristupne točke. S druge strane većina ljudi ne kupuje nešto bolje od onoga što dobiju od davatelja internetskih usluga (ISP-a). Stoga se pojavljuje jedan nerazmjer između zahtjeva prema bežičnoj mreži i mogućnosti uređaja koji nam istu tu mrežu omogućuju. Kako nekakav router/ADSL modem moramo uzeti bilo bi dobro da onda do maksimuma iskoristimo njegove mogućnosti.

Ako govorimo o prosječnom korisniku on najčešće Internetu pristupa preko ADSL WiFi routera koji funkcionira na standardu 802.11g, dok su oni sretniji dobili neki uređaja koji podržavaju standard 802.11n. Prosječan uređaj koji radi na standardu 802.11 g trebao bi biti dovoljan ako imamo neku nižu brzinu pristupa Internetu, primjerice nekoliko megabita po sekundi koliko i nude osnovni paketi naših većih ISP-a. Na takvom standardu u idealnim uvjetima možemo očekivati manje od pola maksimalne deklarirane propusnosti, otprilike nekih 20-22 Mbit/s (2,5 – 3 MB/s). Vjerojatno ćemo postići i manje od toga, ako uvjeti nisu baš idealni. Već prelaskom na standard 802.11 n, možemo udvostručiti realnu propusnost u istim uvjetima. Ako imamo nešto kvalitetniju opremu propusnost može skočiti i do troznamenkastih brojki. Znači, brzo i jednostavno rješenje za poboljšanje propusnosti je kupnja neke pristupne točke za dvjestotinjak kuna, koja podržava standard 802.11n, te njeno (žično) spajanje na već postojeći router.

Spomenuti standard 802.11g, najrašireniji u Hrvatskoj koristi elektromagnetno zračenje frekvencije između 2,4 i 2,485 GHz, kako bi se ostvarila komunikacija između klijenta i pristupne točke. Na tim frekvencijama signal ne dopire daleko pa se navode referentne razdaljine od 100 m u zatvorenim prostorima i 400 m izvan njih. Razlog manjeg dometa u zatvorenim prostorima su prepreke poput zidova koje upiju, rasprše ili odbiju signal, tako da ga primatelj više nije u stanju razlikovati u pozadinskoj buci. Pozadinska buka mogu biti drugi uređaji koji odašilju na sličnim frekvencijama, ali se smetnje također pojavljuju usred refleksije signala (slično npr. jeci u zatvorenim prostorima). Upravo ove smetnje mogu biti razlog zašto nam je bežična veza loša i puca, iako signal ima četiri - pet „crtica“. Uređaji unutar istog dometa nadmeću se za eter i zapravo ometaju jedan drugog, a ponekad i sami sebe. Smetnje se događaju iako postoje kanali unutar spomenutih frekvencija, jer se uređaji na susjednim kanalima ometaju, pa tako postoje tek tri potpuno „neovisna“ kanala gdje su smetnje za ostale kanale minimalne.

Prostiranje zračenja kroz prostor uvelike određuju karakteristike antena. Razlikujemo omnidirekcionalne antene, koje odašilju ravnomjerno u svim smjerovima (osim direktno iznad i ispod), te direkcionalne antene, kojima je zračenje izraženo snažnije u jedno smjeru. tek noviji standardi 802.11n i 802.11ac mogu raspoznati prostorne karakteristike signala pa mogu istovremeno imati više antena i više prostornih kanala. Ovi novi standardi (uz stari standard 802.11a) također mogu koristiti 5 GHz frekvencijski pojas, gdje je broj dostupnih kanala mnogo veći, a manje je i klijenata i nema gužve.     

Početničke greške:

• Router ne bi smio biti negdje u kutu, zakopan ispod media centra ili u ormaru. Njegova pozicija utječe na pokrivenost prostora i soba u prostoru. Pozicionirajte uređaj tako da pokriva sobe gdje vam treba bežična mreža. Ako postoji neka centralna prostorija poput hodnika, vjerojatno je to najbolje mjesta za pristupnu točku.
• Uklonite izvore ometanja i prepreke između klijenata i routera. Pogotovo treba voditi računa o metalnim predmetima u blizini antena i o položaju pristupne točke u odnosu na nosive zidove. Metalizirana stakla i ogledala također mogu utjecati na signal.
• Potražite na Internetu priručnike za vaš router i proučite njegove mogućnosti. Iako je vjerojatno da vam je dosta mogućnosti zaključano od ISP-a, moguće je da će vam neke od preostalih opcija pomoći.
• Treba biti svjestan ograničenja pojedinog bežičnog standarda. Možda dobivamo maksimalnu efektivnu pokrivenost/propusnost koja je moguća u danim uvjetima?
• Svakako se isplati proučiti kolike performanse bežična oprema ostvaruje u stvarnom svijetu, za razliku od deklarirane brzine. Ako na opremi piše „300Mbit/s“, referira se na ukupnu maksimalnu propusnost prije nego što na scenu stupe protokoli, paketi i ostalo. Stvarna propusnost (brzina) uvijek je osjetno manja.
• Ako imate prastari router s već požutjelom plastikom, koji jednostavno ne uspijevate urazumiti, možda vam može pomoći služba za korisnike. Većina ISP-a ima na raspolaganju nekoliko modela raznih proizvođača, vjerojatno vam mogu zamijeniti staru opremu novijom.

Kako možemo poboljšati WiFi signal kod kuće, uz male ili nikakve troškove:

• Na istim frekvencijama s WiFi uređajima radi velik broj raznolike bežične opreme. Moramo voditi računa o Bluetooth periferiji, baby monitorima, bežičnim kamerama, bežičnim telefonima pa i RF dječjim igračkama. Sve od navedenog može smetati kućnom WiFi signalu. Kada se radi o drugim WiFi smetalima u susjedstvu, njih se može jednostavno otkriti besplatnim programom inSSIDer Home (inssider.en.softonic.com), koji pokazuje detaljne informacije o aktivnim okolnim WiFi pristupnim točkama. Dobivene informacije mogu nam pomoći da odaberemo neku od frekvencija koja nije u upotrebi ili je slabije „nastanjena“. Ovo je opcija koja se mora uključiti ručno, a u web sučeljima routera često se krije iza postavke Channel Width. Nerijetko je zakopana negdje dublje u izbornicima. 

• Zamjena antena na routeru, kod onih uređaja koji to podržavaju može promijeniti signal i usmjeriti ga u pravom smjeru. Ukoliko vam je router u kutu prostora i nemate mogućnost pomaknuti ga, usmjerene antene bi prilično poboljšale razinu signala udaljenijim klijentima. Antene veće usmjerivosti mogu se nabaviti na eBayu već za nekoliko dolara pa nas takav pokušaj ne mora mnogo koštati. Provjerite u priručniku mogu li se antene mijenjati i koji je priključak antene. Najčešće se koriste RP-SMA priključci, koje prepoznajemo po tome što je na anteni vanjski navoj i rupa, dok je na uređaju unutrašnji navoj i šiljak. 

Svakako vodite računa o profilu zračenja antene koju upotrebljavate. Bolji proizvođači objavljuju ove podatke, dok se kod jeftinijih modela može kod tipa antene pretpostaviti kakav im je uzorak zračenja. Ukoliko stavite antenu koja snažno usmjerava zračenje vrlo je vjerojatno da će uređaji koji nisu direktno u tom snopu imati slabiji prijem.

• Ako vam je na raspolaganju neki stari router ili access point, a imate velik ili nezgodno oblikovan prostorni volumen koji morate pokriti signalom, možete se poslužiti tim uređajem kao dodatnom pristupnom točkom. Za ovo bi nam bilo potrebno provlačiti barem jedan mrežni kabel jer bežični repetitor koji za spajanje koristi već postojeću bežičnu mrežu baš i ne pomaže. Na taj način možemo konfigurirati stariji uređaj tako da s tog mjesta odašilje bežični signal. Najbolje je da se na žičnoj mreži dodjeljuju IP adrese automatski preko DHCP-a, a stariji uređaj u njegovim opcijama postavite na Dynamic IP. Žicu ćete u stariji uređaj obavezno spojiti u WAN port. To sve vrijedi ako je taj stari uređaj router. U slučaju da se radilo o access pointu, nema podešavanja internetske veze. Kad sve spojimo na navedeni način, stari router/access point postaje samo jedan žičani klijent, koji dalje možete ograničiti na specifični bežični kanal. Čak i ako spojite neki dosta stariji ili slabiji mrežni uređaj, klijente koji ne trebaju puno propusnosti možete preseliti na njega, te ga namjestiti da radi na udaljenijim, slabo korištenim kanalima, kako se ne bi ometali jači bežični uređaji.